Sport

Nakon dugogodišnjeg iščekivanja evo konačno jednog kandidata koji odgovara ovoj kategoriji. Mnogi se neće složiti da je planinarstvo pravi sport, ali ga ja svrstavam punopravno u taj skup. Naslov je u planine, kao i ona duhovita pjesmica od Bijelog Dugmeta. Argument je amatersko planinarenje, pretežno starijih osoba koje tako obogaćuju svoj život. I ne samo da ga ispunjavaju s novom aktivnošću nego imaju i puno zdravstvenih koristi od kretanja u prirodi i boravka na svježem zraku. To je i odličan način za druženje i stjecanje novih poznanika, koji u određenim okolnostima mogu postati i prijatelji. Dizajn je vrlo čist i pregledan, praktično crno bijeli. Sve je napravljeno na stari, klasični način s preglednim izbornikom na vrhu i dnu stranica, i povećanim karakterima da bi i oni koji imaju koju godinu lakše vidjeli. Svakako posjetite stranicu Putokaz: ima slika cipela za planinarenje za dame. Ne želim vam opisati model da vam ne bih uskratio iznenađenje. Domena site-a je "iz.hr" na koju svaki građanin Hrvatske ima pravo potpuno besplatno. Potrebno je samo dati ime, prezime i OIB (osobni identifikacijski broj) i domena je registrirana u manje od jedne minute. Treba je obnoviti jednom godišnje i za to je dovoljan jedan klik na kod za obnovu koji se dobije na e-mail korišten kod registracije. Zatim je potrebno naći neki, po mogućnosti besplatni hosting (u Hrvatskoj ih ima dosta, ali se može koristiti i neki iz inozemstva) i upisati DNS, koji nam saopći hosting provider, tamo gdje smo registrirali domenu. Ovo je najbrži i najjeftiniji način da se dođe do osobnog site-a.

S prijateljima i kolegama često se priča o enormnim zaradama nekih sportaša, s posebnim osvrtom na nogometaše. Neki mjesečno zarađuju iznose koji jedan radnik ne može zaraditi u toku cijelog svog radnog vijeka. Pa da li je to normalno? Koliko je etički prihvatljivo? Nameću se brojna pitanja na koje nije jednostavno odgovoriti. Oni koji zarađuju milijun euro mjesečno. Ako se čovjek malo potrudi s matematikom izađe na vidjelo da je njihov prihod odgovara iznosu od gotovo 1400 euro na sat. Većina nas bi odmah potpisala tu brojku kao mjesečnu plaću. Radi se o moralno neprihvatljivoj stvari, ali ono što pokreće ovaj svijet jeste gospodarstvo. Sjećam se trenutka kada je prvi transfer jednog nogometaša dostigao 100 milijuna eura. Novinari su pitali menadžera kluba koji ga je kupio kako im se to isplati.

Nasmijao se i rekao da će samo od prodaje njegovih majica i suvenira s njegovim likom zaraditi oko 25 milijuna. Na to se dodaju novi sponzori, pa povećan broj prodanih karata, a zatim bolji plasman u prvenstvu i europskim kupovima. Ne kupuju ni oni bez da prije ne naprave predračun. Koji puta i pogriješe, ali rijetko. A tko sve to plaća? Kao i obično: svi mi. Mi kupujemo suvenire, majice i karte za utakmice. Mi kupujemo proizvode koje reklamira sponzor. Da mi nismo toliko strastveni navijači ne bi bilo ni tako golemih zarada u sportu. Jedan od glavnih izvora prihoda je postalo prodavanje prava na televizijski prijenos utakmica. U prošlom stoljeću su se na državnoj televiziji mogle vidjeti neke utakmice, danas osim reprezentacije gotovo ništa nije besplatno. Sve je počelo sa satelitskom televizijom. Hoćeš gledati utakmice? Pretplati se i gledaj. Satelitska televizija je imala problem što se je trebala instalirati posebna parabolična antena za prijem signala iz svemira. Većini ljudi je to bilo preskupo, pa se satelitska televizija nije previše raširila. Onda je stigao brzi Internet i broj providera koji nude prijenose, a i druge vrste emisija, na plaćanje se je umnožio. Danas gotovo sve ono što nešto vrijedi ide preko Interneta, utakmice uključene. Problem je taj što da bi se mogle pratiti sve utakmice, često treba imati više od jedne pretplate. Jedan provider kupi prava na prijenos određene grupe klubova, a drugi prenosi one preostale. Ako hoćeš imati mogućnost da vidiš sve, moraš platiti dva puta. Tako nam svaki dan sve više para izlazi iz džepa da bi se netko drugi obogatio. Princip je jednostavan i uvijek isti: ponuda i potražnja. Ti tražiš, oni nude i ti plaćaš.

A što je to Ante Buljan Top i čemu služi, pitat će se neki od vas. Pa ni ja vam ne bih znao baš dati sasvim precizan odgovor na ovo pitanje. U stvari se radi o korupciji. Evo ukratko priče. Ovog ljeta, radi se o godini 2016., sjedio sam u jednom baru na plaži. Jedan od onih vrućih ljetnih dana kada je ugodno nalaziti se kraj mora, ali u biti nemaš puno volje da se umočiš. Tako sam ja sjedio u hladu suncobrana i ispijao moje pivo (domaće proizvodnje, ono koje je zakon), čitajući jednu interesantnu knjigu o povijesti Japana. Bio sam udubljen u intrigantnu priču o zavjeri protiv jednog samuraja, kada me netko oslovi i trgne iz duboke koncentracije (koliko je ona moguća u takvoj situaciji). Momak od nekih 30 godina, preplanuo, bez ijedne dlake na glavi, zamoli me da li može sjesti. Pogledam okolo i vidim da su sva mjesta u hladu popunjena; na onima izloženim suncu nema nikoga. Kažem mu da je slobodno, odložim knjigu i zapalim cigaretu. Čovjek izvadi laptop i počne raditi. Kako sjedi sa strane djelomično vidim što radi i ubacim mu po neko pitanje. Tako se razvije konverzacija i ispadne da je i on neka vrsta webmaster-a. Kažem mu da se i ja time pomalo bavim, i na njegovo inzistiranje mu pokažem ovaj direktorij. On ga malo prelista i kaže mi sa smiješkom da će mi platiti pivo ako mu uvrstim jednu njegovu toplistu unutra, bez da mi on da povratni link. Bio je toliko simpatičan da nakon druge pive i par ispričanih viceva nisam mogao da ga odbijem. Prodaja veze za 30 kuna nije neka velika investicija, ali je bila zabavna. Samo se nadam da oni s glavne tražilice neće ovo saznati i da me neće penalizirati. Kakve sve ovo ima veze sa sportom, bit će vjerojatno pitanje nakon ovog mog izlaganja. Odgovorit ću vam kao i na početku; ne znam, ali on je tražio da bude uvršten ovdje.

Kada sam bio omladinac, kako se je to nekada znalo reći, bavio sam se raznim sportovima. U osnovnoj školi sam bio upisan u školski nogometni klub. Bio sam golman. Treninzi su bili redovni, jednom tjedno, a trener nam je bio jedan bivši nogometaš iz kluba Beograd; ne od onih poznatih. Imali smo i par susreta s drugim školama, ali se je sve tu završilo. Moram priznati da nisam bio neki veliki talent. Gledaš televiziju, vrhunske nogometaše i misliš kako bi bilo lijepo da si i ti jedan od njih. Zatim se suočiš sa surovom realnošću i napustiš ta maštanja.

Krenuvši u gimnaziju, upisao sam se na veslanje. Moj susjed se je tamo upisao jer je prijatelj njegovog tata bio trener, pa sam ga i ja slijedio. To je već bilo puno ozbiljnije i napornije od nogometa. Treninzi su bili rano ujutro, oko 7 sati, pa sam išao na njih prije škole. Bilo je puno fizičkog rada, da bi se dobilo na snazi i na kondiciji. Ono što sam mrzio je bilo trčanje. Koji puta i po 5 kilometara. Najgora stvar je bila da je prvi dio vodio kroz dio luke u kojoj su se skladištile ovčje kože. Već ti je teško i samo trčanje, a kada osjetiš taj miris počneš se pitati što ti tu radiš. Mislim da sam izdržao jedno polugodište, a onda sam prestao odlaziti na treninge. Moj susjed je trajao malo duže, ali je i on na kraju odustao.